Pogled na Ohotsko more

S VUČNIM PSIMA KROZ ZALEĐENU   KAMČATKU

Ta nevjerojatna utrka zvala se  Beringija 2000.U zaleđu Palani, mjestašcu na obali Ohotskog mora, 29. ožujka 2000. oko pola pet u jutro 25-godišnji Korjak,Robert Sjuganov Petrovič, napadnut bolestima i ranjenoga gležnja, kao zadnji sudionik utrke uveo je svoje pse sa saonicama u cilj. Na trgu pod velikim Lenjinovim brončanim kipom, pri temperaturi od  -35 stupnjeva Celzijevih, dočekao je jedan od organizatora sa šalicom vručeg čaja. Za Sjeganovim i još šest natjecatelja , kao i iza njihovih izdržljivih pasa,  bilo je 670 kilometara  nadljuckih napora, deset teških etapa u ekstremnim uvjetima. Bila je to svoje vrsna kalvarija  po zaleđenoj Kamčatki . Tako je završila jedna od najopasnujih i najtežih utrka  sa psečim zapregama deset utrka po divljim prostranstvima teritorija zagubljenih naroda  Itelmena, Korjaka i Evana.

UTRKIVAČE  SKUPLJAJU  HELIKOPTERIMA

Poluotok Kamčatka nalazi se između Beringove i Ohotskog mora, na pecifičkoj obali sjeveroistočnog  Sibira. Ta golema zemlja ( velika kao pet Hrvatska) danas je poznata po velikom rudnom bogatstvu, osobito nafte i zemnog plina. Aleksandar Pečen , nezaposleni geolog iz največeg grada na Kamčatki- Petropavlovska, 1990. je prvi put organizirao utrku s vučnim psima . Utrki je bilo ime po istraživaču  Vitusu Beringu koji je , prema naruđbi cara Petra Velikog, još 1725. godine pokušao istražiti je li Azija na Dalekom istoku spojena kopnom s Amerikom. Te prv utrka, Berlingija 1992. godine, bila je iznimno duga jer su sudionici na saonicama trebali prevaliti 1980 km (time su ušli u Ginesovu knjigu rekorda). Prvi sam put za tu utrku čuo kap mi je veterinar i vlasnik desetak vučnih pasa Mitja Osterman predružili da se pridružtm natjecanju.  Kao član ISDVMA (Međunarodne  medicinske –veterinarske organizacije za vučne pse). Namjeravao sam sudjelovati   u utrci „Berginija  2000“ . Početak je utrke bio u naselju Esso, u središnjem djelu Kamčatke jer tamo završava jedina cesta kroz poluotok koja povezuje Petropavlovsk na jugu s Korjačkom autonomnom pokrajinom  na sjeveru Kamčatke . Organizatori su sudionike utrke i njihove pse trebali helikopterima dopremiti u Esso jer su udaljenosti na Kamčatki velike, a ceste nema .
Jedan je natjecatelj bio iz 700km udaljenog mjesta Lesnaja na sjeverozapadu , a jedan iz 400 km udaljenoga Ust Hariozoa na zapadnoj obali Kamčatke. Valentin Pečjorski Georgijevič bio je jedini Rus među natjecateljima a i  najstariji sudionik.Njegova mala postava pričala je o teskom životu na obalama nemirnog i hladnog Beringovog mora.“ Zimi na zapregu natovarim 800 kg hrane i goriva te upregnem 10 pasa „ ako psi dobro vuku i ako nam pomažu hladni vjetrovi , obavim 120 km dug put do prvog sela i vratim se još isti dan.

Čovijek i njegovi najbolji prijatelji moraju djelovati kao jedan

UTRKA JE STARTALA U SELU ESSO

U subotu , 18 . ožujka 2000., u jutro pri temperaturi -23C u Essu sam s Mitiom i Branom počeo veterinarski nadzor. Prema pravilima, prije utrke svakog je psa trebalo temeljito pregledati , provjeriti stanje srca i njegovu ukupno zdrastveno stanje i fizičku snagu te sve podatke upisati u formular . to su jutro psi na nas ostatili nepovoljan dojam .
Naj lošije pse imao je najmlađi sudionik Korjak Robert iz naselja Lesnaja. Robertovi protivnici su osi Rusa Valentina, bila četvorica Korjaka: Najnov, Popov, Lastočkin i Ivarov.oko 10 h. Prije podne 18 . 03. 2000. s malog trg sela Esso  svoje su pse u razmaku od jedne min hrabro uputili na trasu utrke . Pred njima je bila prva , 92 km  duga i vrlo zahtjevna etapa . Mi smo pratili utrku na lakši način iz trgovine Minutka  je po cesti   stigao oklopni transporter odsluženi vojni gusjeničar koji je vojska prodala vlasnicima , jednoj tamošnjoj tvrtki. Transporter je bio preuređen tako da može prevesti što vise robe to je bio jedini moguči prijevoz  jer uređenih cesta  praktički tamo ni nema. Natovareni velikim količinama  smrznute ribe potrebne za prehranu pasa, konzerve i govedine, raznih palica za označavanje trase uterke.

PRVA, NAJTEŽA ETAPA

Za pse je prva etapa bila najteža jer se vozilo po brdovitu terenu Središnjeg Kamčatskog visočja trebalo je prijeći visoke prijvevoje između masiva ugaslih vulkana pa se tempo znatno usporio. Te je zime na središnjem hrptu snjega bilo  do debljine do 8-metara.
Na 44.km bilo je jasno da se prva etapa neće moći završiti u jednom danu. Zato je Eleksandar Pečen na prijevoju odlućio da u postavljenom  lovačkom  logoru  ljudi  i psi prespavaju  noć.
Tu su odluku  natijecatelji primili s olakšanjem. Mi smo na gusjeničaru uputili u mjesto JANPAD, cilj prve etape.
U malo lovačlo središte JANPAD stigli smo sat nakon zalaska sunca .
U sredini prostranoga gorskoga grotla , vjeratno ostatka kakvog ugaslog vulkana, uz mali potok bila sagrađena skromna drvena baraka( u tundri su takve barake postavljene svakih 50.km). Te su barake često bile spas brojnim lovcima koji su bili u opasnosti zbog snježnih vijavica ili su im se pokvarile saonice i druga oprema.

Sljedeći dan oko 12-sati na cilj su jedan za drugim stigli Jurij i Inocentij. Zadnji je na cilj s 2-sata prispio Robert. Na saonicama je dovezao jednog od svojih pasa koji je kolapsirao. Mitija  je psa pregledao i zbrinuo, a Robertu objasnio da će sljedeću etapu morati voziti samo  sa 7 pasa . Kad su goniči vidjeli  kako je Mitija zbrinuo psa, pobojali su se da ni  njihovi psi  nece moci nastaviti uterku.
Zato su u galas  upoznavali Mitiju sa zdrastvenim teškoćama svojih pasa, a usput su ga prozvali „vračem“.

Poslijepodne 22.ožujka.2000.g. natijecatelji  su nakon 260 km divljine stigli  u naselje Verhnje Harjozovo, prvi gradić na sjeveroistoku Kamčatke.
Sljedeće je jutro termo metar pokazivao -28C-ispod nule.Goniči su jedan za drugim na zamrznutoj rijeci startali na trasu uterke dugu 53 km. Cilj je bio u selu Kovranu, a zatim je trasa vodila do 75km  udaljenog lovačkog logora Kvačina i konačno opet 65km do mijesta Sedanku.

Mjesto Sedanku  napustili smo  slijedeći dan s osjećjom nemoći. Pred gonićima su preostale još dvije etape duge 244km-do obale Ohodskog mora. U jutro 28.03.2000.g. Goniči su ispred škole u Vajampolki odlučno potijerali pse na zadnju etapu. Do cilja u Palani, jednog gradića u velikom Korjačkoj autonomnoj pokrajini,  trebalo  je još  prevaliti put dug 120km pod vrlo teškim reljefnim i klimatskim uvjetima.

ZA  POBIJEDU 30.000  RUBALJA

Na trgu pod upravom gradića Palane, u sjeni velikog spomenika Lenjinu, skupilo  se oko 500 ljudi. Masa je tapkajući u mijestu od hladnoće nestrpljivo isčekivala natjecatelje. Oko 18:30 sati na prijelazu zaleđene rijeke Palane Jedan za drugim, očito poslijednjim snagama i upalih obraza usmijerili su svoje pse prema bijelom transparentu na kojem je veliki ćiriličnim slovim pisalo „Finiš“. Ljudi su nagranuli oko njih, domaćini su goniče tapkali po ramenima i stiskali im ruke.
Jurij je sa svojim psima put dug 670km prevalio za 56sati i 45minuta efektivne vožnje. Prije zalaska sunca bučno pozdravljen u cilj je ušao i treći natijecatelj-Nikolaj. Za ostale natijecatelje utrka je završila do ponoći. Zadnji je u cilj, oko 5sati u jutro, ušao Robert kojemu je za utrku trebalo 88sati i 48 minute. Sljedeće je večeri u hladnoj  u mijesnoj dvorani bilo proglašenje pobjednika i uručenje nagrada.
Jurij je za pobijedu dobio golemih 30.000 rubalja (što je dakako mnogo manje nego za slične utrke na Aljasci ili u sjevernoj Kanadi).
Na stolove je nakon toga stigla vodka i šanpanjac, a pobijednici su pijani otišli na spavanje u svoje kožnate vreće.
Tako je „BERINGIjA 2000“ uspiješno završena te za ostatak Kamčatke ona možda ipak najavljuje nešto bolje dane.