Sibirski haski, nježni vuk , zasigurno je jedna od naljepših i najšarmantnijih pojava u psećem svijetu. Nemoguće je naći  dava istovijetna psa: krase ih specifične, ali različite maske lica, te oči koje mogu biti u različitim tonovima boja kao i njihova dlaka.

Primjerci haskija kakve danas poznajemo uzgojeni su od pasa uvezenih na Aljasku iz Sibira.    Pouzdano porijeklo sibirskih vučnih pasa koje uzgaja pleme Chukchi, ili „Sibirski Apachi“, kako su ih amerikanci zvali, nije poznato jer nema pismenih zapisa o nastanku pasmine.Arktičke kulture su poznate po tome da se nikad ne odriču onoga što je jednom postalo  riječ „oruđem“ za preživljavanje, pa se smatra da je Chukchi pasmina stara 3000godina, i da je nastala kada se pleme počelo sitematski baviti lovom. Sovijatski Savez nije uvrstio Chukchi pse u kategoriju „lajki“, i nikad ih nije službeno priznala.

Prilikom odabira pasa za uzgoj, Chukchi su kriterije bazirali iskljućivo na funkciji-stvoriti pse  s odličnim smislom za orijentaciju, izdržljive na dugim stazama a koje će pritom trošiti malo hrane i istovremeno moći podnijeti surove uvijete života u zemlji u kojoj jedino snjega, leda i neimaštine ima na pretek. Samo su najbolji mužjaci mogli pariti, dok su izabrane ženke također bile najbolje, jer su Chukchi usmrćivali sve neotporne primjerke odmah nakon okota ili dok su još bili štenad. Mladi mužjaci, da bi preživjeli , morali su se prvo dokazati  kao dobri radnici u zaprezi.

Prve primjerke orginalnih Chukchi pasa na Aljasku   je dovezao ruski trgovac krznima William  Goosak, 1908.godine tada su „modi“ bili mnogo krupni vučni psi, zapravo mješanci  izrazito robustne građe prilično agresivne naravi. Naspram njih sibirski haski je djelovao ljepuškasto, krhko i još se k tome ponašao prijateljski prema ljudima i prema drugim psima.
Ipak, našlo se ljudi koji su bili spremni vjerovati u njihovu sposobnost: među njima je bio i Jafet Lindeburg, Koji je 1913g, skupio ostatke prvih uvezenih Chukchi pas te njihove potomke , i zaposlio norveškog emigranta Leonharda  Seppalu da uviježba pse za zapregu, koji će potom pokloniti Roaldu Amundsenu za planiranu ekspedicije na sjeverni pol. Ekspedicja je odgođena a Seppala je uspio zadržati pse za sebe , s namjerom da se takmiči na utrkama. Da  bi namaknuo novac za održavanje i treninge pasa, prihvatio se posla i diljem Aljaske sa svojom zapregom prevozio putnike i teret. Iako zaljubljen u haskije, tada još nije znao da će taj posao raditi do u duboku starost. Još je manje znao da će ga njegove zaprege „odvest“ u legendu i dati mu pridjev jednog od najzaslužnijih ljudi za uspiješan uzgoj i popularizaciju ove pasmine na sjevernom – američkom kontinentu , u ranim godinama ovog stoljeća. Isprva, kada bi se negdije pojavio sa svojom zapregom svojih haskija, izivao je nevjericu i podsmijeh- zbog fizičkih atributa vučna vrijednost njegovih pasa bila je o omalovažavana. Međutim, ti „mali“ psi redovito su počeli pobjeđivati na utrkama , a naročito onim najtežim što su se  održavale u surovim klimatskim uvijetima ledenog sijevera.
Vremenom,  ismijavanje se pretvorilo  u  poštovanje i naklonost. Sibirski haski je postajao sinonimom vučnog psa. U zaprezi, u haskiji su se pokazali ne samo kao najbrži, već najžilaviji i najistrajniji. Dobro uviježbana zprega, sa teretom koji nije pretežak, mogla je dnevno prevaliti više od stotinjak milja, danima za redom, na neravnom opasnom terenu, u teškim vrmenskim uvijetima, sve to uz malu potrošnju hrane , uzevši u obzir zdane napore u usporedbi sa psima drugih pasmina koji su korišteni u iste svrhe osim toga haskiji nisu bili skloni tučnjavama, i bili su daleko atraktivnjijeg izgleda od tadašnjih nezgrabnih vučnih pasa.

Pasmina je priznat od AKC-a(American Kennel Club) već 1930. godine. Prvi službeni  standard  je objavljen 1932.godine.  Svi najraniji primjerci koje je  AKC službeno priznao  nose u rodovnicama imena ranih Seppalinih pasa.

Sibirski haski  se koristio prevenstveno kao vučni pas, međutim , zbog svoje ljepote , blage i vesele naravi te intelegencije, sve češće preuzima ulogu  psa za pratnju. Životnivijek mu je do 15 godina . Haski nije čuvar. Goste , pa slučajne namjernike dočekuje veselim mahanjem repa. Radije se sklanja  ako je napadnut  od čovijeka. Tu se valja sjetiti da su oni Chukchi cijenili svoje pse i da nisu bili grubi prema njima. Haski se voli igrati s dijecom, čak je i vrlo strpljiv ako su mal i dosadna. Negdje  u genima taj pas još uvijek nosi sjićanje svojih predaka koje su stavljali da spavaju sa mališanima, i griju ih svojom dlakom.